Samo se mi sami
možemo usrećiti, samo mi sami možemo pročitati knjigu koja će ostaviti
objektivnog traga, samo naše znanje ne može nam nitko uzeti, ukrasti.
Pisala sam već o
tome kako nas drugi ljudi ne mogu učiniti sretnima, već jedino sami sebe. Sami
stvaramo vrijednosti, sami stvaramo i snove i želje, samo sudjelujemo u
realizaciji. Ljudi oko nas ili su pelin ili med u našem procesu. Razmislite,
koliko ste puta se osjećali tužno, a svi oko vas sretni, koliko puta su ostali
plakali, a vi ni suze ne možete pustit. Mi smo jedinke koje su socijalne i
naučili smo živjeti u simbiozama s drugima, koji put kao paraziti, koji put kao
domaćin. Volim napustit ovaj simbioski način života i otisnuti se na neka druga
polja i odnose. Ponosna sam što odluke mogu donositi sama, što nisam ovisna o
mišljenjima drugih, odnosno ista me se ne tiču, ukoliko nisam spremna ih znat,
a kad nešto ne znam, onda pitam. U posljednje vrijeme se susrećem sa svakakvim
osudama i sudovima okoline, mogu slobodno to nazvati i tračevima. Ok, u
ljudskoj prirodi je tračati, ali tračaju ljudi koji kod sebe samih žele nešto
sakriti, ili duboku bol ili frustriranost i na taj način lakše podnose svoj
vlastiti neuspjeh. A neuspjeh je vrag…, bar tako kažu. Uh, da su se Tesla ili
Edison ili Einstain bojali neuspjeha, ne bih ja sada smiono pisala na ovom
računalu. Za početak ne bih imala niti struje, niti žarulje, a kamo li
računala. Bojati se neuspjeha je jednako bojati se sebe samih. Koliko ste puta
dotaknuli dno?! Niti jednom?! Klanjam se, onda ste vi bogovi. Ja sam samo jedan
običan čovjek, ja dotaknem dno kada se želim suočiti sama sa sobom i svojim
željama, svojom budućnosti, kada želim odrediti što mi je važno. Na dnu je sve
čisto, nisam opterećena nepotrebnim detaljima života, najčešće mišljenjima drugih
ljudi. A sve se svodi na fokus.
Žene se fokusiraju
na muškarca kojeg žele zavest, izmotavajući se kako to nije to, već on njih gotivi
svom svojom veličinom, muškarci žele pobjedu nad ženama, drugi pak žele
pokazati se zajednici sa svom svojom veličinom i uspjehom putem velikog imena
na majici, treći peku kolače, četvrti se žele oženit, peti čitaju knjige i tako
u nedogled. Svi imaju cilj prema kojem se žele fokusirati, bez obzira na što
mislili usputni ljudi u priči. I još najvažnije, svi se pokušavaju opravdavati
okolini smiono koračajući prema svome cilju fokusirani. Svatko ima pravo na
svoj izbor. Ja barem sama biram, možda vas netko sputava. Za mene je najveći
izbor biti slobodan u svakom smislu te riječi.
Postavlja se
pitanje kako se samo fokusirati, kad sve ne ide ravnim putem, već malo zaobilazno.
Jednostavno. Odredit prioritete, jednog nazvati najvažnijima i ponavljati:
fokus, fokus, fokus.. jer na kraju kada dođemo do cilja veselit ćemo se (ili bi
bar trebali), opet sami, a ne u simbiozi, jer nikome vaš cilj ne znači mnogo
osim vama samima. A zar to nije i najljepše, zar to nije čarolija našeg
putovanja?!
I zašto onda
odustati od snova?! Pa vaši su zar ne?! Fokus! „Sjedi i piši!“ – rekao bi
Dominik
