Da samo znate koliko sam puta započinjala prvu rečenicu
ovoga posta i isto taku ju brisala. Danima pokušavam izvagati, da li da kažem
ili ne?! Ali kako bih se ogledala u ogledala kada bih šutila.
Dakle, već mi je puna kapa slušati nadobudno postavljene oportuniste
kako pričaju o ljudskim resursima i bahate se svojim položajima, jer su
uglavljeni preko veze u svoje fotelje.
Svaka normala osoba koja je dobila posao regularnim putem,
bez „guranja“ svjedočiti će koliko se namučila, najprije sama sa sobom, a onda
sa svojim životopisom, pa na kraju s nekim s kim je razgovarala u prvom,
drugom, petom krugu intervjua.
Također, sve dalje napisano ima podlogu u preko 15.g. radnog
iskustva, s ove ili one strane stola, završeni fakultet, poslovna škola za
ljudske resurse i još toga, ali to je bitno samo iz razloga kako bi imama
stvarni dignitet u napisanom.
Krenimo od nas samih…
… motivacijski tekstovi o tome šta bi trebala osoba koja
traži posao ili ne…
Jedina motivacija možete biti sami sebi. Svi ti tekstovi
koji objašnjavaju šta biste trebali, kad i kako, najčešće su pisane priče.
Svatko od nas ima različiti bioritam i svatko ima različite prioritete. Svakome
je pitanje posla na nekom različitom mjestu u životu i različito se odnosimo
prema činjenici traženja ili mijenja posla ili oboje. Nemojmo zaboraviti kako
mnogo ljudi traži posao, a moli boga da ga ne dobije ili su za moj pojam
bolesno nerealni po pitanju iznosa plaće. Prije cca dva mjeseca vodila sam
proces zapošljavanja i gospođa u vrlo zrelim godinama doslovno me je
izvrijeđala kada je za mjesto pomoćne kuharice dobila ponuđenu plaću uz stalni
radni odnos, jer ona ispod 6500 – 7000 kn ne razgovara. Na to sam joj
odgovorila kako bih ju molila, da i meni pronađe takav posao, jer vrlo rado bih
čistila salatu, mozak mi bio na paši i u Hrvatskoj zarađivala taj iznos na
mjestu pomoćnog kuhara. I dalje smatram kako je uredu tražiti iznose, ali ne i
vrijeđati osobe koje se ne slažu s vašim mišljenjem. Isto kako i što sam stava,
kako pomoćna kuharica s osam satnim radnim vremenom bez prekovremenih i uz
plaćen prijevoz je vrlo hrabro –optimistična smatrajući kako njezin rad je ovaj
tren cijenjen 7000 kn. Ali zato ne čitajte tekstove, već sami si određujte
motive, cijenu i želje.
… životopisi (i motivacijska pisma)…
Pišem i slatko se smijem. Koliko je ustvari odgovornih ljudi
pročitalo sve životopise i motivacijska pisma, posebice znajući činjenicu kako
se poslovi, pogotovo, oni zanimljiviji dobiju preko veze?! Tada se javljaju
opet teoretičar koji pišu kako se svaki životopis treba posebno prilagoditi
svakom radnom mjestu gdje se šalje. Jeste li pri zdravoj pameti?! Po toj
teoriji, ljudi bi samo sjedili doma i smišljali kako napisati svoj cv na način
da bi zadovoljio tamo nekoga, najčešće nikoga, a o motivacijskm pismima i ne
želim.
Skratimo priču i budimo iskreni: Ljudi žele posao kako bi
zaradili novac!!!! To je jedini razlog zašto netko želi radit, sve ostalo je
nerealno. Zarada novca zbog egzistencije i osiguravanja svojih želja i potreba
je jedini razlog zašto netko traži posao. I sad bi za svaki oglas netko trebao
silno pametovanje i izmišljanje lažnih razloga kako bi zadovoljio nekoga tko se
sjetio motivacijskog pisma. Šta želite vidjeti u njemu?! Nečiju pismenost?!
Kreativnost?! Znanje struke?! Oh, da… zaboravljam kako u Hrvatskoj svi sve
zanaju, svi su liječnici, marketeri, inžinjeri… Žao mi je, ja nisam. Ja sam
prokleti ekonomist sa završenih još nekoliko edukacija i to je moje područje.
Znači, znam koga želim, kakvu osobu želim i na kojoj poziciji. Znam reorganizirati
i izlobirati. To ja znam. Ne, ne znam operirati, jer bih ubila čovjeka. E, po
istom principu se ubija radna želja u ljudima tražeći nešto o čemu najčešće oni
koji traže nemaju ni pojma čemu služi.
Ja u ulozi radnika u ljudskim resursima:
nikad ne tražim
motivacijsko pismo, tražim jedan običan cv ili razgovor. Tražim da me osoba
impresionira svojim životnim ranama, a ne ordenima iz poslovnog života. Želim
vidjeti kako osoba zna šta znači realan život, jer to znači kako shvaća i
realan posao. Na kraju krajeva, malo je astronauta, da nam trebaju vrlo uska
specifična znanja. Ja tražim živog čovjeka, ne isprogramiranog robota. I
najčešće vodim upravo takve intervjue, a kroz njih svojim znanjem i iskustvom
provedem i pitanja o poslu. A da ne kažem, kako pitanja o djeci ili intimi
nikada ne postavljam. Normalno je da osoba ok svojih xy godina imam barem
iskustvo, a i najčešće obitelj. Ostale ne smatram baš normalnima kada s
četerdeset nemaju ni ožiljak od duže veze. Čovjek, a ne robot! Iznenadi me
ljudskošću i normalom, a ne impresivno tehnički složenim cv-ijem.
Omjer pogodaka i pogreški: na 20 zaposlenih 1 pogreška. Tko
radi, taj i griješi i nemojte se lagat, samo je pitanje u poslu kada će se
desiti pogreška bez obzira na oprez. To je realno, inače vas lažu.
Ja u ulozi osobe koja traži posao:
kako da napišem u svoj cv
sva svoja znanja?! Kako da objasnim ljudima koji su ustoličeni na jednom te
istom mjestu cijeli život i nemaju pojma kako je dobiti ili izgubiti posao,
kako radim sezonski, projektno, kako sam uz ono što piše u cviju slobodni
konzultatnt,a to ne piše?! Raditi na visoko pozicioniranim mjestima znači imati
mnogo više znanja i iskustva od onoga što pišemo u našim životopisima, naravno
ukoliko smo primljeni na ta mjesta regularnim putem, a ne preko veze.
Kada čitam tekstove o načinima pisanja životopisa odvalim se
smijati. Po onome što piše, svedimo sve u jednu rečenicu, vaš životopis bi
trebao pisati marketinški stručnjak -
trebate se znati pozicionirati, prezentirati, koristiti svu silu marketinških
alata, a onda…
…a onda imate sve to, cv napiše budući specijalist
marketinga, cv bude baš onakav kakav očekujete od osobe zaposlene u marketingu,
pošaljete taj isti cv naravno na oglašeno marketinško radno mjesto i onda vas
netko iz ljudskih resursa pita „šta ste to poslali?!“. Pa dobro, jeste li vi
tražili pisca, lingvista ili marketera?! Tada vam postane sve jasno u kakvu
kompaniju biste trebali doći.
Forma, forma, forma!!!! A znanje, a iskustvo, a struka … šta
je to?! Dobro je vidjela Severina i snijeg u maju i đavla u raju.
…intervjui…
Jedan jedini komentar – nemojte se bojat i ne budite očajni.
Poslodavci namirišu strah kao ajkule krv. I onu lovu koju su namijenili dati tu
daju, rijetko kad možete pregovarati. 99% ih već zna koji budžet imaju za određeno
radno mjesto i pitanje koliku plaću očekujete je isključivo da im olakšate
eliminacijski proces, da vide da li se uklapate u okvir ili ne. Što god kažete
da znate, ako se ukaže potreba bez obzira na opis radnog mjesta, to ćete i
ekstra dati. O vama ovisi na šta ste spremni i koliko želite. Najdraži su mi intervjui s pet krugova
testova, ovakvih, onakvih, testova inteligencije, tri intervjua. Toliko ni
novinari se doznaju informacija o predsjednici države, da bi na kraju sve to
bilo da se zadovolji forma, jer je odavno mjesto već popunjeno.
Zapamtite, prava osoba koja se bavi ljudskim resursima, neće
trebati niti specijalni cv, niti Pulitzerom nagrađeno motivacijsko pismo, niti
pet krugova intervjua, već treba samo jedan normalni ljudski kontakt.
Kompanije danas rade na razvoju sektora ljudskih resursa, i
velike ozbiljne kompanije stvarno taj sektor razvijaju u mnogo smjerova koji
mogu biti vrlo važni za razvoj karijera i ozbiljno se bave razvojem svojih
radnika. Međutim, realnost je nešto drugo. Takve kompanije uglavnom imaju već
popunjene redove. Pokušajte doći u DM, Konzum na neko veće mjesto od tete u
dućanu, Adris grupu… Jeste, a da se ne radi o stručnom osposobljavanju? Bravo!
Kako? Naučite me, molim vas.
Budite svoji, slijedite svoje snove, jer upornost se
isplati. Znate kako kažu: fakultet ne završavaju i ne jebu pametni i lijepi,
već uporni, a sve ostalo je bonus!
… u sljedećem nastavku samo o plaći…
Oznake: posao
