Nikada nije na
odmet malo se smiriti, zavući u svoju jazbinu, zbiti redove i vratiti se
snažniji, mudriji, pametniji.
Dobila sam nekoliko
upita za određena mjesta koje sam nedavno posjetila te sam odlučila iskustvo,
iskreno i trenutno podijeliti s vama.
Ne zaboravite! –
mišljenja i ukusi se razlikuju, ali mogu biti dobar smjerokaz za probu. Prošla sam
dosta svijeta, probala podosta kuhinja, jela sam i fine i čudne stvari –
škorpioni su samo jedna od njih, kuhali su mi svjetski kuhari, ali i nečije
mame, bake, mame, muževi, prijatelji i prijateljice.
Najvažniji sastojak
je uvijek isti – ljubav! Za profesionalne ugostitelje i odnos prema gostu.
Iskreno i bez
zadrške… (i negativna promocija je promocija) ;) Fotografije nisu obrađivane,
kako bi bilo vidljivo da su stvarno snimljene, a ne skinute s interneta.
Placa 51 - Riva Boduli 3a, Rijeka,
Croatia
 |
| Placa 51 |
Restoran sam
posjetila u petak oko 16 sati. Negdje mi je u glavi odzvanjala preporuka mog
prijatelja Lea, kako je hrana vrhunska. Promovirao je novi restoran s vrhunskom
hranom. Vlasnika znam iz nekih drugih krugova, i priznati je kuhar. Restoran je
zamijenio Kuću istarskog pršuta. Zanimljivo mjesto, decentno uređeno,
pristojno. Ništa novo u uređenju interijera. Meni je bio kratak i dnevni,
marende su već bile završile. Čak su i cijene pristojne. Hrana je vrlo brzo
servirana, što znači da je unaprijed pripremljena – posljedica ili uzrok
dnevnog menija. Naručeno = dobiveno. Dimljeni pečeni kare s kiselim kupusom.
I ukusom i mirisom osjeti se „dimljenost“. Porcija upravo dovoljna da vas
zasiti, a ne prejede. Zatim sam poželjela cheesecake, pročitala sam primamljive
komentare i cijena je više nego pristojna, 12 kn. ne mogu komentirati, jer na
moje iznenađenje, nisu je više imali. Hmhm… ok, dnevni meni, ali cheescake nije
da ne može stajati jedan dan. Odbila sam drugi ponuđeni desert. Uvijek probam
ono što mi je taj tren na pameti s ciljem. Hranu bih ocijenila prosječnom. U
ničemu me nije posebno impresionirala, ali bila je ukusna. Nešto to me je
stvarno mučilo su dvije stvari: konobara kod plaćanja smo čekali sto godina,
zapričavan je od nekoga meni nepoznatog koliko sam uspjela primijetiti i nije
bila baš obraćana pažnja na nas goste. Da li je tamo sjedio šef ili netko drugi,
ne bih željela ulaziti u polemiku, ali još gora situacija – osjećala sam se
vrlo klaustofobično. Kao da me broj stolova tjera da što prije pojedem i
pobjegnem van. Uvijek me kod malih restorana ili impresionira ili ne, osjećaj
koji mi pružaju s obzirom na ostale goste, intimnu zonu i gužvu. Placa 51 me je
tjerala pobjeći. Gosti koji su sjedili za prozorskim stolom, kao da su mi
sjedili za vratom.
Najveći plus mi je
bio ukus hrane, najveći minus klasutofobični osjećaj i želja da pobjegnem van.
Pampas Pizzeria - Slavka
Krautzeka 49, 51000 Rijeka (Trsat)
 |
| Pampas pizza |
 |
| Pampas palačinke |
Stara dobra pizza
je ostavljena za subotnju večer. Tako je to kada stranci požele hrvatske pizze.
Pampas mi je nekako standardni odabir. Nije da je super ekskluzivna ili da
nisam jela bolje, ali je klasično dobra. Posluga je uvijek ljubazna,
dugogodišnji konobari s iskustvom, koji stvarno gosta profesionalno dočekaju i
ugoste. Vrijeme posjete oko 19 sati. Naručena pizza šunka artičoke i druga s tartufima.
Klasično dobre, ali ne najbolje koje sam jela, ponekad i malo glavnih sastojaka
na pizzi. Npr. Sira ima i više nego dovoljno, ali artičoka, a i drugih
sastojaka manje od očekivanog. Pampas može bolje. Papmas se godinama nije
poboljšavao u usluzi. Jednaki su sve godine. Najveću prednost bih navela
osoblje, koje nema previše prostora manipulacije zbog vlasnika, ali uvijek su
mi super ljubazni. Pizze su s vremenom izgubile količinu glavnih sastojaka, osjetim
lagani pad u kvaliteti. Najveći, ali najveći minus dajem jelovniku koji je
jednostavno kaotičan. Željeli su stari klasični jelovnik s fotografijama pizza
zamijeniti s novim, življim, modernijim, ali postignut je kontraefekt –
izgubljenost. Komentar nekolicine gostiju s kojima sam pričala o istom. Osim pizza,
naručili smo jednu porciju palačinki, koju smo podijelili.
Pohvale kuhinji, kako su aranžirali dava posebna tanjura, a nisam očekivala.
Palačinke su uvijek odlične. Bogate sastojcima i prefine.
Najveći minus mi je
lagani pad u kvaliteti pizza i konfuzni jelovnik, a palačinke ostaju No. 1.
Za sam kraj, jedna
recenzija slastičarnice…
Kaokakao - A. Štangera 44, Volosko
 |
| Tri čokolade |
Nedjeljno
poslijepodne, dan za udovoljit svim svojim osjetilima. Ok, ne baš svima, ali
barem nepcu… Po preporuci sestre Morene, koju ovim putem pozdravljam, jer znam
da će pročitati :*, prijateljica i ja zaputile smo se u Volosko – šetnja +
kolači (redoslijed nebitan, oboje obavljeno). Nisam odoljela i odmah sam
pohitala probati te „super“ kolače, po preporuci i sestre i mnogih svojih
prijateljica koje su ih u više navrata hvalile. Naručile smo fragolinu
– jagoda i pistacio i čokoladnu tortu od tri vrste čokolade. Iskreno, cjenovno
odskaču od nekakvog prosjeka, cca 20 kn komad, a veličina nije ekstremno
velika: nisam škrta, već naprotiv sam napisala prvo ovu kritiku, jer okus je
stvarno odličan. Jagoda je jagoda, pistacio se osjeti u punom okusu, kao da sam
jela svježe jagode posute pistaciom. Čokoladna torta je prava čokolada, a opet
se osjeti lakoća okusa. Prezentacija je na vrlo zadovoljavajućem nivou, kao i
serviranje. Slastičarnica je bila prepuna. Prostor je vrlo malen, ali za
razliku prije navedenog restorana, nisam se niti u jednom trenutku osjećala
klaustofobično. Različitost gostiju u unutarnjem dijelu iste činio je zanimljiv
spoj različitosti. Najveća zamjerka je bila zbunjenim konobaricama koje su plivale,
ali kao i da su bile u potpunosti ne organizirane, iako vrlo fine i uslužne. Na broj
gostiju potrebno je više osoblja, samo je pitanje, da li bi dodatan konobar
stao s obzirom na gabarite. Slastičarnica izgleda kao iz žurnala i stvarno odiše posebnošću. Već viđeno, ali drugačije.
Minus je broj
osoblja s obzirom na gužvu, a najveći plus okus, okus i opet okus.
 |
| Fragolina |
Oznake: recenzijeP, recenzijeU
Restoran sam
posjetila u petak oko 16 sati. Negdje mi je u glavi odzvanjala preporuka mog
prijatelja Lea, kako je hrana vrhunska. Promovirao je novi restoran s vrhunskom
hranom. Vlasnika znam iz nekih drugih krugova, i priznati je kuhar. Restoran je
zamijenio Kuću istarskog pršuta. Zanimljivo mjesto, decentno uređeno,
pristojno. Ništa novo u uređenju interijera. Meni je bio kratak i dnevni,
marende su već bile završile. Čak su i cijene pristojne. Hrana je vrlo brzo
servirana, što znači da je unaprijed pripremljena – posljedica ili uzrok
dnevnog menija. Naručeno = dobiveno. Dimljeni pečeni kare s kiselim kupusom.
I ukusom i mirisom osjeti se „dimljenost“. Porcija upravo dovoljna da vas
zasiti, a ne prejede. Zatim sam poželjela cheesecake, pročitala sam primamljive
komentare i cijena je više nego pristojna, 12 kn. ne mogu komentirati, jer na
moje iznenađenje, nisu je više imali. Hmhm… ok, dnevni meni, ali cheescake nije
da ne može stajati jedan dan. Odbila sam drugi ponuđeni desert. Uvijek probam
ono što mi je taj tren na pameti s ciljem. Hranu bih ocijenila prosječnom. U
ničemu me nije posebno impresionirala, ali bila je ukusna. Nešto to me je
stvarno mučilo su dvije stvari: konobara kod plaćanja smo čekali sto godina,
zapričavan je od nekoga meni nepoznatog koliko sam uspjela primijetiti i nije
bila baš obraćana pažnja na nas goste. Da li je tamo sjedio šef ili netko drugi,
ne bih željela ulaziti u polemiku, ali još gora situacija – osjećala sam se
vrlo klaustofobično. Kao da me broj stolova tjera da što prije pojedem i
pobjegnem van. Uvijek me kod malih restorana ili impresionira ili ne, osjećaj
koji mi pružaju s obzirom na ostale goste, intimnu zonu i gužvu. Placa 51 me je
tjerala pobjeći. Gosti koji su sjedili za prozorskim stolom, kao da su mi
sjedili za vratom. 
