Društvo moje, mi imamo opakih problema!
Svakodnevno me bombardiraju razno raznim propagandnim
programom, otprilike za vašu informaciju, samo zato, jer je moja struka,
otprilike vidimo 1500 propagandnih informacija dnevno, i već mi se diže kosa na
glavi, a ona je poprilično duga i ima se što dignuti.
Mi smo društvo poremećenih normi ponašanja, zavoda za
nasilje nad djecom, zaštita životinja i slično, a nitko da se pobrine za uzrok,
svi skaču na posljedice. Bolesno.
Definitivno stojim kako odgoj dolazi iz kuće, ponašanje pasa
dolazi od vlasnika. Nemojte odmah skakati, ne uspoređujem djecu i pse, ali
uspoređujem sve novinske natpise.
Učenici pretukli profesoricu. To je nama normalno?! Ja kao
buduća potencijalna mama, odgojena sam vrlo strogo i dobro sam znala gdje mi je
mjesto. Ne dao dragi Bog, Alah, svi sveci bilo koje vjere, da moje dijete
napravi tako nešto. Ne da bi mu drugu dao zid, nego nakon mene ne bi bila
potrebna niti jedna socijalna služba, a i nema niti jedna koja bi me zaustavila.
Doris Pinčić, ne obaziri se na dušebrižnike koji odgajaju djecu sklonu nasilju
i uvijek gledaju u susjedovo dvorište.
Vrlo sam miroljubiva osoba te smatram kako se konflikti
rješavaju razgovorom, ali jebeš ti takav razgovor gdje moje dijete neće poštovati
autoritet profesora. Ukoliko je profesor nepravedan, ja sam ta koja će
rješavati na nekom drugom nivou taj problem. Nasilje nikad nije rješenje.
Uveli smo nizove nekakvih kvazi normi ponašanja i zakona,
ali one osnovne o poštenju nismo. U velikoj većini slučajeva svi smo žrtve
nepotizma i korupcije na svim razinama, od škola do politike preko radnih
mjesta. Ja uvijek dajem povjerenje i crnom ciganu (metafora, Romi bez uvrede),
ako je pošten i iskren. A ima ih. Sistem gdje profesori moraju vijećima
objašnjavati zašto je učenik dobio jedinicu je bolestan sistem. Dobio je jedan,
jer nije znao. Kada bude naučio će ispraviti. Ali roditelji se vole unositi u
lice „jel' znate tko sam ja?!“. A tko si to ti?! Neotesani roditelj koji dijete
nije naučio osnovama ponašanja, jer sam je retardiran u mozak.
Prije nekoliko dana, drugi pas je napao mog Roka. Kako bih
ga zaštitila uhvatila sam ga u ruke i podigla, tada je pas ugrizao mene.
Vlasnik je bio pored. Moj pas nikada nikoga nije ugrizao. Yes, right. A ja sam
Claudia Shiffer. Dan danas mi je plavica. Moj Roko je vesel, pristojno odgojen
pas, koji hranu ne uzima iz ruku stranaca, niti je ikada ikoga ugrizao, a da ne
kažem kako ima svoju putovnicu sa svim cjepivima točno na vrijeme obavljenima.
Zbog njega samog, ali i zbog mene. Ja sam uzela obvezu imati psa, ja svog pas,
njegovu sigurnost, ali sigurnost i okoline poštujem. I ne dao Bog i sva božanstva
(ona od prije) da se šta desi, vjerujte, nema te policije ili zakona koji bi me
spriječio, ne prema životinji, nego prema vlasniku. Taj se ne bi dobro proveo.
Zašto?! Država nas ne štiti. Busaju se i crkva i država i
lijevi i desni kako smo mi demokratska država. Da, demokratska država koja
dozvoljava da se profesori osjećaju nesigurno na svojim radnim mjestima, da se
boje hodati ulicom, zbog nasilnika i njihove djece. Da, dijete koje si dozvoli
nasilje je dijete i samog nasilnika. Sjećam se kada sam krenula izlaziti van, i
kad su moji rekli do 21 doma. Taj 21 je bio 21 i ni minuta kasnije. Da, znala
sam gdje mi je granica. Ako nisam, vjerujte brzo sam naučila. A živa sam,
zdrava i vrlo empatična.
Nasilje nikada nije rješenje, ali protiv ega bolesnih ljudi
nekad nemate izbora, jer takvi zovu nasiljem i istinu koja nije po njihovom
guštu, jer pokazuje koliko su veliki šonje.
Ovaj tekst sam napisala u dahu koliko mi je više pun klinac čitati
ove dječje bolesti našeg društva.
