Dragi moji,
Evo prošlo je tri dana ove 2016.g. Namjerno sam vas sve
zaboravila i nisam javno čestitala. Znate zašto?! Ne zato, jer nisam vas se
sjetila, već zato, jer sam odlučila kako mi barem malo sva čuda moderne tehnologije
neće ometati disanje trenutaka s najbližima. Čak niti navedeni razlog nije
potpun. Vjerujem kako čovjek čovjeku svaki dan treba željeti sreću, radost,
prosperitet. Vjerujem kako svaki dan je „novi“ i ima razloga se slaviti. Moje
srce puno ljubavi, iako će me pojedinci vješto uvjeravati neka se klonim
utopije, želi vam svaki dan barem jedan razlog za radost.
Morala sam se pomiriti i ja s činjenicom kako nisam više
dječje mlada i da se vode razgovori svakakvih sadržaja. Sad već prošle godine
odlučila sam zaploviti u znanstvenije vode od poslovne prakse u kojoj sam
svakodnevno. I naučila sam do sada već mnogo.
Posljednji dan 2015.g. me je naučio kako niti jedna stvar
nije preduvjet za sreću. Materijalno ostaje samo materijalno i nema emociju.
Bila sam zaluđena kupovinom nove majice koju u konačnici nisam kupila, jer sam
uz jednu divnu tetu prodavačicu imala heureka moment gdje sam shvatila kako sam
savršeno sretna i bez novog komada robe. Kako sasvim dobro izgledam i u majici
koju sam imala taj tren na sebi, a sve
iz razloga, jer sam odlučila biti sretna. S poslovne strane gledano, nemojte
pljuvati tetu prodavačicu, već joj čestitajte na iskrenosti i umjetnosti
prodaje. Dobila me je zauvijek kako svoga vjernog, lojanog kupca. Napravila je
prodaju svih prodaja. Izvukla je moju emociju. Teta, želim Vam svu sreću i rado
ću reći kako radite na prvom katu RK „Korzo“. Jednostavno ste radnica kojom se
poslodavac može ponositi. Uvukli ste se u moju svijest potrošača na tako jedan
topli, ljudski način koji najčešće u marketingu nedostaju.
Posljednji dan 2015.g. sam shvatila i koliko sam zapravo
čitana. Malo pojavljivanja na tvu, malo više zdravog razuma i najviše
činjenice kako treba „biti svoj“ doveli su me do spoznaje koliko ljudi
pročitaju, stvarno pročitaju moje tekstove, pa makar se i ne slagali s istima.
Nije niti bitno. Treba poštovati različitosti. Treba razumno komunicirati, pa
makar da se složimo kako se uopće ne slažemo. Shvatila sam i koliko je
muškaraca među čitateljima, posebice nakon telefonskog poziva svoje
prijateljice koja mi je rekla kako je njezin muž izjavio „konačno imaš jednu
normalnu prijateljicu s mozgom“. Hvala na komplimentu njezinom suprugu. Možda
sam ja samo jedna koja se ne boji svih sudaca koji ima nekoliko miliona u ovoj
državi. Samo me nije strah nečijeg mišljenja, štoviše, ono me se ne tiče. Imam
ja svoju glavu, svoju pamet, svoje brige, svoje sreće. Gdje bih još dsopjela
kada bi se bavila tuđim?! Katkad mi je i ovo moje jedna glava premala za sve
što mi padne i prođe kroz nju. Ne bojite se mišljenja različitih od vašeg.
U Rijeci se ljudi vole bavit „suđenjima“ ljudi koje ne
poznaju. Nekako imam osjećaj da to postaje narodni sport s vjernijim i žešćim
navijačima od nogometa ili rukometa. Ne sudim, ne komentiram, ne tračam ljude
općenito. Niti one koje znam, a niti one koje ne znam. Ja sam samo jedan
lojalan prijatelj koji pruži ruku kada je nekome pomoć potrebna. O ukusima i o
potrebama ljudi se ne raspravlja. Ako netko pita za pomoć, pa makar i samo da
čuje savijet koji neće upotrijebit, pomognite, recite, pružite ruku. Nikad ne
znate koliko se s jednom vama beznačajnom sitnicom, jednom kavom, ručkom ili
telefonskim pozivom uljepšali sav njegov svijet. A svi volimo biti pokretači
pozitivnih promjena, zar ne?!
...nastavlja se...
sutra
Oznake: moje
