Jeli' ste veliki ili mali čovjek?! Znam, niste očekivali ovo
pitanje na početku jednog blogerskog teksta. Znam i da je većina radoznala doznati
što se krije iza kulisa. Danas bi pričala o malim, a najvećim ljudima, pričala
bi o svijetu koji nas okružuje veseli i rastužuje. O Farmi koja je stvarno
idilična s ljudima i bez nje.

Imamo svi različita
očekivanja, različite snove, različite želje. Različite stvari su nam svete i
oblačimo se drugačije. Ja imam plavu kosu moje prijatelji sve palete boja čak
neki iste kao i kozji rogovi. Jedno nam je zajedničko. Ljudi smo. Riječ čovjek
nema množinu koja se isto piše i ima množinsko značenje. Ljudi smo od krvi i
mesa, sa svim manama i vrlinama. I volimo i podržavamo naše mane i vrline.
Nikada me nisu impresionirali lažni autoriteti, titule na
tituli, i nikad se nisam bojala „velikih“ ljudi. I žao mi je, za vas koji se
smatrate velikima, neće se moje mišljenje niti mijenjati. Jednostavno pokosite
me, ja otresem koljena i ponovo se dignem, ubite me, ja kao mačka imam devet
života i eto me tu. Ničija zloba, zla namjera tjerana bolesnim egom ne može
pobijediti silu dobrog. Velika nisam, ali sam zato silna. Čovjek kada nema sebe
i kada se nije ostvario sam u sebi mora se kitit perjem i jedino što mu ostaje
izigravati junaka sela na krilima straha. A ne, ja se takvih ne bojim. I ne
bojim se sebe.
Ljubaznost dugujete samo sebi. Svima ostalima po zasluzi.
Koliko puta ste sami sebi izgovorili „kako sam glupa“?! Budite sami sebi
najbolja prijateljica / prijatelj. Govorite istinu. Tada nikad nećete morati
misliti šta ste rekli i kome. A većina vam i tako neće vjerovat, jer su navikli
na sveopće muljanje. Kada kažem da je netko sladak, onda to stvarno i mislim.
Tužno smo mi društvo, kada nismo navikli davati/ primati
komplimente ili to činimo samo kada nam treba nešto. Ispadamo psihijatrijski
slučajevi, ako nekome poželimo reći nešto lijepo, a nemamo nikakve namjere. Zar
sam odmah lejzba, ako kolegici kažem da mi odlično izgleda?! Ili nabacujem se frajeru
ukoliko kažem da dobro izgleda?!
Imam oko 500 neodgovorenih zahtjeva za prijateljstvo na
faceu. Ne, ne pada mi na pamet hvaliti se, već želim pokazati kako svatko želi
zadirati u nečiju intimu. Ovaj tekst je moja intima, moj stav, moj život. Tu
iznosim sve što mislim.
Ostala sam tužna, razočarana, zgrožena načinom na koji su
ljudi pljuvali moje prijatelje farmere i koje sve „komplimente“ su im dijelili.
Da se razumijemo i meni, niti ja nisam bila izostavljena. Zašto?! Čemu liječiti
frustracije na drugim ljudima, šta vi znate o životu jedne Kristine, Anne ili
Blaženke?! Jel je netko zločest samo zato jer nije po vašim kriterijima?! Zašto
se pljuvao Ivica, Ivan odmah razapet kad je izgubio, i još milion primjera?! Mi
smo svi samo ljudi i vjerujte mi na riječ (jer drugačije i ne možete
svjedočiti, jer niste bili s nama), ne znate kako nam je bilo 24 sata zajedno.
Gledali ste samo dijelove našeg života, a život smo živjeli mi – farmeri. I
možete misliti kako se ne volim, svađamo, ne podnosimo, ali istina je u
potpunosti drugačija. Već se uskoro ponovo nalazimo na vikend druženju svi
zajedno. Akcijske pripreme su već u tijeku. Osobno sam posjetila u njihovim
domovima neke farmere i društvo moje, pojam nemate koliko smo mi zapravo
bogati. Izračunajte nas 15 sa svim našim obiteljima. Koliko je to NAŠIH DUKATA…
koliko je to ljubavi, koliko je to snova…

Ja vam jako volim putovat, a dok sad sve po Hrvatskoj obiđem,
probam Sarine kobasice, Blaženkine kolače, a tek Annina jela… Anamarija koji
Makedonski burek sprema… malo ću se i ukliještit od silnog putovanja, pa će
Roma ravnat… umakat ću prste u med kod Ivice… Marija će me pokušat istetovirat,
Hrvoje brzo provozat, Aldina četiri psa polizat… pa će mi bit slabo i Bubica će
me poslat na wc s čajevima, a Pape nahranit pršutima iz bratovog sela… inače
planiram po stare dane i posjet Ivanu na Marsu, da ne otiđem s ovog svijeta, a
svemira vidjela nisam… ali do tada pijem kavu s Matijom i Anitom u Rijeci smišljajući
nove pustolovine Farmera i brinući se za TV Farmu…
Volite se ljudi, grlite se, dan je lijep i sunčan… idealan
za ljubljenje
…a ja… ja se spremam postati počasna građanka Bibinja kod
Bugia Seksića…
… živjeli vi meni 105 i opet…
I da ne zaboravim, mi smo mali, obični ljudi, ali s toliko velikim srcima, da nam oni veliki nisu niti do koljena.
*fotografije preuzete s Facebook stranice Farme
Oznake: moje