#curaizhırvatistana - osmijeh otvara sva vrata - izložba Sulejman Veličanstveni

Kako izgleda svakodnevni život?! Pokušavam to saznati, odnosno otrgnuti se mišlju kako na svom oskudno turskom se neću moći snaći i zabaviti. Nitko te ne može učiniti sretnim, samo se čovjek sam može usrećiti, svi ostali su začini našem životu.

Na jedvite jade sam se obukla tisuću puta ponavljajući kao kakvu mantru par rečenica koje su mi bile potrebne za doći od stana do shoping centra Istinye parka. Nije to ništa tako strašno, ali jednostavno nisam imala neki snažni motiv, s obzirom kako nisam u Turskoj prvi put i sve sam manje-više vidjela, a neda mi se ići u neku ludu kupovinu. Željela sam se jednostavno relaksirati i guštati. Ali… kako ovo zapravo nije moj godišnji, već moram vidjeti i to stvarno dobro, da li mogu preživjeti i koiko jednostavno u Istanbulu, morala sam se uhvatit u koštac sa svime.

Izašla sam na ulicu, sređene kao za riječko Korzo i krenula sam put autobusne stanice, zapravo ne znajući kao, šta i gdje. Imala sam samo informaciju za dolmuš, mini privatni bus koji se može zaustaviti na bilo kojem dijelu ceste, a na prednjem vjetrobranskom staklu mu piše u koje dijelove grada vozi. Naravno, kao za inat dolmuša niotkuda. Željela sam vidjeti kakve sam sreće i umjesto zaustavljajući taksi, otići do prve autobusne stanice. Naravno, nisam pojma imala koji broj moram hvatati. U Istanbulu postoje dvije vrste autobusa – privatni ÖHO i gradski. Uglavnom u oba morate koristit Istanbulkart (zakon donesen 2011.).  Uglavnom možete karticu kupiti na centralnim metro stanicama, uključujući na ulasku u metro na Ataturk aerodromu. Inače možete se služiti „plastičnim kovanicama“ koje su duplo poskupljuju vožnju. Na kartice se stavlja određeni iznos novaca i puni se na ulasku u metroe.  Tako da sam došla do autobusne stanice i na moju sreću jedan čovjek je čekao bus. Na sramežljivom turskom sam pitala, da li bus koji je dolazio ide prema Istinye parku. Čovjek mi je odmah odgovorio, ušla sam iza njega, prislonila Istanbul card, a on je još objasnio vozaču kako ja ne znam gdje moram izaći i da na to obrati pažnju. Prilikom izlaska, taj isti čovjek mi je pozvonio na stanici, objasnio da tu izlazim, a ja sam mu se zahvalila.  Naravno, neupitno je shvatio kako sam strankinja, i uz moje normalno ponašanje identično kao u Hrvatskoj, uz smiješak, pružio mi je sve informacije i pomoć.

Turci će me za ovo ubiti, ali kad se vozim javnim prijevoznim sredstvima ili hodam gradom, promatram ljude. Najčešće su vrlo ozbiljnih lica i dosta oštrog pogleda, i osim što m je u kulturi da budu ljubazni također vjerujem kako se razvesele vidjeti nekog tko ih s iskrenim osmjehom pita za pomoć. Definitivno, morate znat da pričam o svakodnevnom životu, a ne o turističkim dijelovima grada i životu tamo.

Došla sam do Istinye parka, ušla u zgradu i prošla kao i svaki put rendgen kontrolu i pregled torbice. Neka vas to ne iznenadi. Kontrole na javim mjestima, npr. I ulazu u metro su vrlo jake, stroge, pogotovo oda kada su dobili bombaške prijetnje. U shoping centrima oduvijek su bile iste kontrole svih ovih godina koliko dolazim u Tursku. Nevjerojatno je kako tako jedan, rekla bih, vrhunski shoping centar nema wi – fi vezu osim za turske brojeve telefona, jer naći će te otvorene veze, ali sve će tražiti logiranje, kako bi vam slale promo materijale. Na nekoliko minuta možete iskoristiti konekciju koju vam mreže daju free da se logirate. Prošetala sam shoping centrom, ali kako sam već tu bila, napravila sam nekoliko fotografija interijera i eksterijera, da vam pokažem te sam se zaputila prema taxiu koji me vozi do Uniq Istanbula (cijena taksija je bila 10 TL, nešto manje, ali zaokružila sam.