Kiša nježno rominja u ovo ljetno popodne. Pratim ju kroz
otvorenu stijenu kako se slijeva po mom grožđu, a ja razvaljena na kauču s
rokom na nogama. Nestala sam posljednjih nekoliko tjedana. Da, to mi nekako
najbolje ide u zadnje vrijeme. Ma samo se šalim. Šalim se stvarno.
Istina je da nisam imala o čemu pisat, osim o hrpi hrane
koju sam unjela, a ta se hrana ne može nazvati „zdravom“. Hahaha osim ako ju ne
nazovemo zdravom za našu dušu i mozak. Imala sam jako stresno razdoblje od
svojih 3 tjedan barem koje je utjecalo na moje zdravlje. Ne, ne mogu glumiti
coolericu i ne prihvaćati osobno situacije u životu. Platila sam danak. Nisam platila
kilažom, ali poremećenim stanjem u organizmu jesam. Bila sam okrutna prema
sebi. Na stolu se zapravo i nije našlo nešto ekstra nedopustivo, tu i tamo koji
burek, sendvič s tunom, pola pizze, malo čokolade i koji sladoled. Zanemarivo za
količinu vremena, ali nedopustivo kada netko želi skinuti određeni broj
kilograma. Evo, i sada sam vam napisala krivu stvar. Sve je dopušteno, jer na
početku i kraju se mora živjeti osjećaj, a ne broj kila.
Bitan je taj osjećaj u nama. Osjećaj da je novi dan, da se nasmijemo
kiši koja nam je pokvarila planove za kupanje. Bitan je osjećaj dostojanstva
koje nosimo sami prema sebi. Ne želim samo vam reći „ne odustajte od snova“,
želim vam reći „živite snove“. Ne pristajte na kompromise koji bi vas učinili
nesretnima, jedite ono što želite, veselite se onoj jednoj jagodi u vrtu ne
misleći kako ste grozan vrtlar. Ta jedna jedina jagodica može vaš svijet
okrenuti naopako, dati vam motivaciju za sve snove koje ste pohranili za bolja
vremena. Nisam life coach guru, samo prenosim sve svoje doživljaje kada mi je
burek bio napet. I neka je, ne kajem se. Zaboravila sam i muffin od čokolade iz
pekare Vojak. I dobar je osjećaj kada vam mlada teta koja prodaje kaže kako
dobro izgledate i da mršavite više, jer žena mora imati obline. I kad dobijete
kompliment od prijateljice i kad vam se nasmije prijatelj koji ne baca oko na
vas. Sve je to život. Sve su to sitnice koje život znače.
Ne zaboravite vratiti svemiru nagradu. Moja je nevolja meni
najveća kazna, ali ako pogledam drugim očima, sve svoje nevolje mogu pretvorit
u prednosti. I pomoć drugima. Imam slonsko pamćenje. Nikad ne zaboravljam
razgovore, pa makar i nebitne, pa čak i kada mi netko priča nešto o sebi. Razmislite
o ljudima, i bližim i daljim. Razmislite koju sitnicu možete napravit i nekome
uljepšat dan, promijenit tijek života, nasmijati nekoga ili spojiti ljubav
nečijeg života. Da, napravila sam stvari po kojima ne želim da me pamte, jer ne
radim to iz osobnog interesa. Napravila sam to, jer svaki čovjek zaslužuje
nešto što mu treba, pa makar to ponekad bila i samo nada.
Nisam pisala neko vrijeme, život mi se krenuo naopako. Ali
zadržala sam najvažnije dignitet, svoje dostojanstvo, i ostala sam čovjek.
Slobodniji, veći, svoj. Jela sam burek i pizzu i zdravu leću od koje sad ležim
s trbuhoboljom na kauču i pišem.
Zapamtite, nije bitno koliko ste veliki, sladunjavi ili
slatko gugutavi. Bitno je koliki ste čovjek koji drži do sebe, svoje riječi i
koji zna donijeti burek kada treba.
Ja bi sad pizzu i malo se ljubila (pobrinite se barem za
prvo ;))
Oznake: moje, posao, projekt "12"
