Nisam missica, ali još sam manje prosječna djevojka iz susjedstva

Danas je mojoj mami rođendan! Mama, sretan ti i još godina koliko želiš.

Svi smo mi kraljice i kraljevi ( ja se ložim na careve), svaki čovjek živi svoju vlastitu bajku ukoliko želi živjeti.

Mi žene previše smo opsjednute uskim / širokim bokovima, ako imamo plavu, želimo crnu kosu, ako je duga, e mi bi baš kratku, ako smo niske želimo biti visoke, plave oči u zelene, zelene u ljubičaste… i tako redoma, ovaj niz može popuniti nekoliko stranica i biti vrlo dosadno štivo.

Sve je to vrlo subjektivno, svaki naš pogled u ogledalo ovisi o našim trenutnim emocijama. Nedavno sam pročitala jedno dobro poglavlje knjige baš u trenutku kada sam pomislila ni da se nebo otvori ništa me neće moći probuditi iz moje učmalosti i monotonije. Sumirano u nekoliko redaka, glasi otpilike ovako: Intelektu trebamo prepustiti sakuplajnje i analiziranje podataka, a našoj intuiciji i srcu sve odluke bazirane na prikupljenim informacijama. Ostala sam šokirana, kako nekoliko slova na papiru su mi u trenu promijenila percepciju i otvorila neke nove vidike, dalje i od obzora i šire i od mog vidnog polja.

Brinemo se što će okolina misliti o nama, a zapravo sve misli su ono što sami projeciramo i kako zračimo. Ne kaže se uzalud kako zračiš, tako i privlačiš. Toliko sam puta mislila kako nisam dovoljno dobra za nešto / nekog, kako ne mogu igrati u toj ligi, predobra je za mene. Kada sam pomislila kako je moja liga najbolja na svijetu, naglo se svemir zarotirao i počeo slati najbolje igrače baš u moju ligu. Naglo su ulge bilo promijenjene i sada su se pojedinci sami pitali kako zaigrati tu gdje sam ja mislila kako je nemoguće. Kada sam sagledala stvari iz druge prespektive pusteći srcu da donese lude i manje lude odluke, ne obazirajući se kako su pojedinci „bez veze“, grčevito se boreći za one ljude  u svom životu za koje sam JA smatrala da vrijede, stvorila sam svoj vrhunski, nepogrešiv, savršen svemir. Ne zaboravljajući kako smo svi mi ipak samo ljudi i naše nesavršenosti nas čine savršenima.

Vjerujem kako se uvijek dobro dobrim vraća, i kako su nasmješeni ljudi najljepši ljudi.

Uvijek sam spremna na ludosti, na one slatke nepodopštine, npr. Počupati nekoga za čuperak kose koji srši, napisati prijateljici kako je kraljica svemira, jer joj to baš treba i zato jer zaista je, naručiti tortu nemajući pojma o okusu i boji i baš sve to skupa pogoditi. Ljubiti se na kiši, reći nekome kako mi je napet, dizati se ranije za prošetati pas, čak i kad je nedjelja, proći pola svijeta u deset dana, ali i reći nekome koliko ga volim svim srcem.

I ne, nisam missica, nisam ni obična djevojka iz susjedstva, ja sam jednostavno carica!!! I šta mi tko može?! Uobraženo?! Kako želite vidjeti! A zapravo vrlo istinito!

Nekad je mudrac veći od mene rekao: „jedini pravi neuspjeh u životu je ne biti vjeran onome šta znaš da je ispravno.“