U posljednje vrijeme samo slušam o slaganju kockica. Kao da
pojedinci su zaboravili kako je vrijeme slaganja kockica bilo još u
predškolskoj dobi, ali to je kao i s drugim pubertetom, tko nije drmao kada je
bilo vrijeme, poželi kad mu dođe zbog nadobudne žene, poluludog muža, hormona
ili trenda.
Ali jedna stvar se kroz stoljeća nikada nije i neće
mijenjati. To je prijateljstvo koje je očigledno u ovoj ludnici fast food
relationshipova ostao isto tako konzumentsko nastrojen pojam.
Kada sam zadnji puta pomislila o stvarnom životnom značenju
prijateljstva?! Iskreno, svaki dan bez iznimke. Koliko god se svatko od nas
trudio biti trendy popularan i okružen sa tisućama ljudi kako bi se na
facebooku stalno naslikavali pokušavajući pustiti sline svim dušebrižnicima
čiji socijalni život i nije najzanimljivije štivo, zapravo često zaboravimo
jednoznamenkasti broj ljudi brojiv na prste jedne ruke koji su stvarno
prijatelji koji život znače.
Jesu li oni svakodnevno uz nas?! Jesu. I nije bitno
svakodnevno gledati njihova lica, čuti glas. Osjećaj koji se budi u svakom
pojedincu znajući kako će svoje trenutke najveće radosti i najveće tuge moći
podijeliti sa dragom osobom, a nemojmo se se zavaravati, mi ljudi jednostavno
nismo rođeni da sve držimo u sebi i budemo sami, trenutke suza, trenutke osmijeha,
bijesa, ljubavi, poljupce, zagrljaje koje dijelimo s prijateljima kako da
stvaraju veću vrijednost u nama samima.
Činjenica kako netko tamo negdje vjeruje u nas, u sve naše
gluposti i sve hrabrosti, kako smo važni, a nismo članovi obitelji, pa zar to nisu
osjećaji koji nemaju cijenu?!
Zar nismo posebni činjenicom kako naši prijatelji su u stanju napraviti stvari koje ni sami za sebe ne bi, zar nije dobar osjećaj kada
možeš ostati bez kuna i pitati prijatelja da ti posudi bez straha da će
netragom nestati, zar nije dobro znati kako uvijek imaš rame za plakanje,
smijanje?!
Zar nije čaroban osjećaj tjerati planetu da se okreće samo
zbog naših zajedničkih energija i ludovanja srca u jednom danu?!
Možda bi trebala pisati i o negativnostima vezanim za lažne
prijatelje, ali ne mogu. Oprostite, jednostavno nisam tako odgojena i ja
vjerujem kako se dobro dobrim vraća. Život me je uvjerio. Trebala bi pisati o
koristoljublju, lažnim osmjesima, krađama ljubavi, trebala bih pisati o pokvarenim
hamburgerima i lažnim biserima. Ali ja to nemam. A razlog zašto nemam, je taj
bez uvrede ljudima koje poznajem, jer je van pamenti svakog polustranca na
cesti zvati „prijateljem“. Van pameti je za očekivat kako će svakom biti stalo.
Ljudi se razlikuj u svojim očekivanjima.
Ali... moraš znati davati, moraš znati zalijevati, znati
primiti...
Znate, kada jedete čeokoladne kekse iza 20 sati sa
prijateljima, kile se ne primaju, jer ih količina smijeha istopi. Vjerujte na
riječ. Probano zadnji puta jučer.
I nema većeg iskrenog laskanja nego kada vas prijatelj
nazove i podijeli svoj loš dan sa vama. Jer vrijednost prijateljstva nije
mjerljiva u minutama, novcu, kilama ili koristima.
I nema boljeg šamara, jačeg, snažnijeg od onog kada te
prijatelj udari riječima sa željom sa siđeš sa lažnog oblaka još lažnije
umišljene sreće. Jer uvijek te on /ona čekaju na dnu da ti pruže ruku i pokažu
istinu o pravoj sreći.
I neka ovaj Međunarodni dan sreće dijelite sa
prijateljima!!!!
...prijatelji inspiriraju, a ne natječu se međusobno...
...prijatelji se podržavaju i u najvećim glupostima, a ne
liječe svoje frustracije tvojim slabostima...
...prijatelji te zaustave, ako je nešto realno krivo, ali te
na zaustavljaju, ako ti je to krivo srcu drago...
...prijatelji dijele snove i ostvaruju ih zajedno hodajući
po oblacima, a ne loptaju se tvojim snovima kao probušenom loptom zakopavajući
te pod zemlju...
...jel' imate stvarne prijatelje????...
...hvala bogu, ja sam neizmjerno bogata, jer moje srce je
puno ljudi koji su prijatelji (po vokaciji i djelima), a u stvarnosti su i
znače mi puno više od samo dobrih prijatelja...
Oznake: moje
