Nisam pisala mjesecima. Niti slova, niti riječi. Niti srca,
niti mudrosti. Nisam ja vračara, nisam niti proročica, a bogami ni baba gatara.
Jednostavno čovjek nekad treba znati stati. Osvrnuti se oko sebe i ako mu
okolina nije poznata, podvući crtu i reći „sad je kraj“. Treba znati stati kad
je kraj.
Mi se najčešće bojimo samo sami sebe. Sve ostalo dolazi po
redu, svi strahovi, svi odnosi, svi rastanci, sve tuge. Samo strah od nas samih
trajno ostaje i koči nas u svim našim činidbama. Koči nas, da budemo jaki,
jači. Taj isti vražji strah zaustavlja naš pogled u otvoreni prozor puštajući
nas buljiti u već odavno zatvorena vrata. Nitko nam na ovom svijetu ne odobrava
sreću, ali svi redom prihvaćaju našu tugu.
Moj mudar prijatelj Predrag, baš mi je jučer rekao jednu
više nego životnu: „Nemoj birati onoga kojemu je stalo kad si najslabija, biraj
onoga koji te želi kada si najjača. Samo se taj može nositi sa tvojom snagom,
svi ostali žele samo iskoristiti tvoj slabost.“
Čovjek najčešće bude sam baš onda kada mu je stisak ruke
najpotrebniji. To je tren kada sve slabosti postaju najjače snage. Tren kada
svoju svijest moramo natjerati svim sredstvima da tugu pretvori u snagu
spoznajući razloge naše tuge i pretvarajući je u iskustvo i mudrost.
Ne, nisam ja popila svu pamet svijeta, niti pišem
izmišljajući neisprobane klišeje životnih situacija. Nosila sam svu tugu sebe
na svojim rukama. Ogolila sam svoje srce, svoj razum i pustila da me nauče kako
biti sam sa sobom u svim sretnim, ali i tužnim trenucima. Poželjela sam izaći
iz ljušture prosječnosti svoje osobnosti i mjesecima sam radila na izlasku iz
okvira kutije u koju sam sebe sama bila strpala, ugurala iako je bila tri broja
manja za moju dušu. Razbila sam sve predrasude koje sam o sebi sama stvorila
pritom prvi puta ne mareći za ljude oko sebe. Prvi puta stavljajući svoje ime
ispred imena ostalih i to sve bez imalo grižnje savjesti. Bez pravila. Trčala
sam svojim prostranim cvjetnim livadama, ljubila sam koga sam željela, budila
sam se gdje i kada sam htjela i oslobodila sam sebe okova riječi „morati“.
Morala sam samo sebe zadovoljiti u bilo kojem pogledu, morala sam se radovati
samo svom buđenju, svojoj dobroj frizuri, svojoj guzici, svojim cicama koje mi
u 33. Još uvijek dobro stoje, morala sam samo izgovoriti sve one riječi koje
sam ljudima dugovala.
Konačno oslobođena.
Ne, nemaojte misliti kako to sve dolazi isključivo s
godinama. Dolazi kada je čovjek spreman otvoriti svoje srce i bezuvijetno
pružati ljubav, čak i onima koji ljubav ne zaslužuju. Kada je čovjek spreman
svijet gledati pozitivnim očima. Još sam uvijek dijete. Još uvijek skačem po
najvećim lokvama, vozim se na vrtuljku u lunaparku. Još uvijek vjerujem u dobre
ljude, sretne misli, još uvijek vjerujem kako Djed Mraz nije izmišljen lik,
makar su me naučili kako je bio marketinški trik Coca - Cole.
No, za mene je
stvaran.
Sada se trudim živjeti život koji želim, brzinom koju želim,
sada znam, da mi se više ne pakiraju koferi za preseljenje, sada želim biti
konačno Žena, Majka, Carica, a
ne samo Kraljica.
Sada ogoljena stojim pred vama i ne sramim se svoje
golotinje, pa i car je bio gol u bajci.
A ja još uvijek vjerujem u bajke!
Oznake: moje
