kikidemirki

Ostavimo politiku gdje pripada, budimo realni i priznajmo sami sebi kako usprkos svim prijedlozima, učenjima, znanim i ne znanim teorijama, ipak velika većina pokorno odgovara na pitanja bez razmišljanja s nadom u konačno pozitivan odjek kod potencijalnih oslodavaca.

Na žalost brojka veća od 358 000 je naša realnost. Nas s VSS je „samo“ 11 % od tog broja po izvještaju Ministrstva rada i mirovinskog sustava.

Nekoliko dana ranije, na jednom razgovoru za visoko pozicionirano mjesto u marketingu, razgovor je tekao otprilike ovako: minuta generalija, foliranje kako dotična osoba zna nekolicinu mojih preporuka, i sljedeća pitanja manje vieš ovim redom:

Jel imate djece? (imam cijelo selo, oš jedno?!)

Planirate li imati skoro djecu? (da, jel treba još i raspored seksa???)

Čime vam se muž bavi? ( je... radoznale)

Jel ima završen fakultet? (koji vam treba?! s obzirom kako ovaj iz životopisa koji je pred vama očigledno ništa ne znači)

Jel imate auto? (cijeli vozni park, inače sam kolekcionar maketa automobila, ali ja bih rekla kako svaka ozbiljna kompanija ima službene, pa makar i makete)

A stan u kojem se u Zagrebu je vaše vlasništvo ili najam? ( jel ti treba najam za jednu noć?!)

Nemate dosje? (imam, nekoliko punih nadobudnih egocentrika i kazni za parkiranje)

Pušite? (aha, redovito, raspored u prilogu)

Pijete? (još redovitije, više puta dnevno)

Šta ako se dolučite odeslit? ( sve su se laste vratile s juga, samo tebe nema lastavice mala... Dalibor Brun)

Joj, pa vi se bavite sportom, vi se ne bojite da će vas neko napastvovat na cesti? (uh, ako me već netko siluje, nek bude bar dobar sek, pa da i ja uživam!)

Možda sam koje dubokoumno pitanje i izostavila, ali očito je da dotična osoba ne poznaje zakone, a meni se čisto fućka za moju privatnost, i sve sam mu odgovorila. Dapače, dala sam mu na „socijalno poželjna pitana“ još više socijalno poželjne odgovore.

Ježim se socijalno poželjinih odgovora, jer sam mišljanja kako svaka osoba je individua i draže mi je da odmah imamo karte na stolu, nego da si lijepo trepćemo, a iza leđa kujemo urote. Ali... naučili su me kako i kada treba prihvatiti tuđe pravila igre i uredno igrati.

Nakon polusatnog kopanja po mojoj privatnosti, broju grudnjaka, gaća, ukusu doljnjeg rublja, mojim seksualnim preferencijama i rasporedima, sama sam se dotakla struke postavivši konačno pitanje iz kojih razloga tek sada zapošljavaju određenu poziciju. I tada je krenuo petominutni razgovor o biti i bitku ovog intervjua, gdje sam kao osoba koja poznaje materiju ireferirala problem kompanije u 3 sekunde.

I gle malu voćku poslije kiše... Konačno se dotična osoba složila s mojim iznošenjem stanja i nastavila u sljedećih 4 min i 57 sek pričati o stvarnom poslu, napominjući kako će sljedeći krug biti jedan zadatak, gdje će se morati vidjeti naša kreativnost ili ti ga „besplatne marketinške ideje“.

Uredno smo se rukovali, i ja sam izašla na ulicu koja u to doba kada sam ja imala intervju izgledala kao skivena pokrajinska ulica iz horor filmova sa ljudima sumnjivog morala (poziv za intrevju je bio tog istog dana točnije 8 sati prije, jer im se strašno žuri i hitno im , ali sljedeći krug će potrajati do kraja siječnja?????? a da oni uzmu mene kao honorarnog HR-a).

Blažena moja neustrašivost, pa i oni „opsni“ misle kako sam ja još ili opasnija ili luđa ugledavši me u to doba na tom mjestu.

Suma sumarum, ili su se ljudi potpuno pogubili ili izrabljuju sve što se može, jer se može. I dok se mi držimo „socijalno poželjnog“, neki drugi će se držati iskreno poželjnijeg i priču pretvorit u zaradu.

Na pitanje gore navedena, ne mora se odgovarati, ali sve je to vrlo individualno i ovisi o želji za određenim poslom i trenutnoj situaciji pojedinca. Vrlo jednostavno, nekad se mora progutati govno, a neki put se pože zalijepiti za nečiji obraz. Univerzalnog pravila i recepta nema i nikad ga neće biti.

Moj broj grudnjaka je ? i samo čipkasto molim (ili ti ga intervju za posao)